autor: Alan Kostrenčić

naslov:

Prije stanovitog vremena vršljajuci po internetu naletio sam na knjigu o nekoj historicističkoj, neogotičkoj kući u New Yorku, u kojoj se pisac zapravo bavio arhitekturom, gradnjom i povjesću kuće, ali sa aspekta navodno okultnih i ezotericnih namjera arhitekta, i dogadjaja koji su bili povezani s njom. Ova poprilično opskurna priča, sama po sebi nije bitna, međutim ono što mi je izuzeto interesantno jest činjenica da kuće, odnosno građevine općenito imaju svoj (tajni ili manje tajni) život. Sudbina arhitekture niti počinje niti završava samim činom gradnje. Ona je sastojak jedne neobične i više ili manje nepredvidljive smjese koja čini život. Prativši način razmišljanja suvremenih arhitekata, čini mi se da taj, da se tako izrazim, tangencijalni aspekt arhitekture, biva sve više bitan. Arhitektura kao puko građenje volumena i formiranje prostora nije više dostatna da obuhvati sve kompleksnosti suvremenog zivota, niti su semperovske analize dovoljne da objasne tu novu arhitekturu. Građenje, kao i sama građevina, nisu više u relaciji proces i konačni produkt, već stoje u uzajamoj višestruko isprepletenoj korelaciji kao događaj koji traje i koji je otvoren, a ne konačan. Dovoljno je prolistati bilo koje od recentnijih Actarovih izdanja, pa da bude jasno o čemu pričam.

Most na Rječini svakako spada u tu kategoriju «tangencijalne» arhitekture.

Most na Delti sjajno ilustrira tu logiku, on je i svojoj pojavnosti poput najnovijeg flatscreen sony televizora. Vrlo jednostavan i lijep u svojoj samodostatnosti. Dok je «ugašen» on je jednostavno izvanredno lijepo dizajnirana «kutija», mada možda pomalo tehnicistički hladna u svom aluminijsko blještavilu. To je situacija kad je most naprosto prazan, bez događanja, međutim kada se program «upali» počinje magija. U kretanju ljudi, u različitostima mogućih scenarija događanja, od memorijalnih svečanosti, preko druženja, ljubavnih sastanaka, do svakodnevnih efemerija, on doista (i doslovno) postaje transparentno polje u kojem se pojavljuju fenomenološke forme.

Dodatni dojam “upaljenosti” pridonosi noćna slika sa svojom svjetlosnom scenografijom. Naime, upravo ne-tradicionalni arhitektonski momenti daju poetiku koju ne bi bilo moguće postići uobičajnim šablonama mosta, u ostalom upravo je po tome ovaj projekt odskočio od ostalih natječajnih radova. Tim 3LHD ovdje se poslužio trikom običnih materijala na neobičnim mjestima, da parafraziram omiljenu izjavu Jaquesa Herzoga, da se u dobrim projektima radi, kao i Hitchocockovim filmovima – o normalnim ljudma u abnormalnim situacijama.

Estetika po kojoj forma ne sljedi nužno funkciju prisutna je i u oblikovanju konstrukcije. Most je općenito uglavnom sasvim funkcionalna, inžinjerska građevina, koja najefikasnije spaja jednu obalu s drugom. Činjenica je takođe da se pojavnost, odnosno nekakva estetsko artistička interpretacija mosta uglavnom iscrpljuje u negovoj konstruktivnoj ljepoti, ili jednostavno u izražajnosti konstrukcije, bilo da se radi o Calatravi – inžinjeru-arhitekti, bilo da se radio Fosteru kao majstoru hi-techa ili pak Van Berkelu. Na prvi pogled, ne samo laika, već i malo površnijeg arhitekte, ovdje se uopće ne radi o konstrukciji, ili se bar ne vidi. Kanal Riječine jednostavno je prebačen “daskom”. Međutim ta elementarna i pragmatična dosjetka, svoju elegantnost i jednostavnost “plača” vrhunskim inžinjerskim zahvatom. Most dimenzija 48 x 5 x 0.65 m premošćuje obale kanala bez stupova. Izrađen je kao kutijasti nosač, male težine i ekstremno male visine. Tu nema razbacivanja “mišičima” jednog bildera, ovdje je riječ jednostavnosti i suzdržanosti zen-budističkog majstora. Izvedba same konstrukcije i njeno postavljanje na lokaciju, takođe predstavljaju tehnološki izazov počevši od samih dimenzija, težine, tehnološkog postupka, transporta i montaže – što je jedinstvena realizacija od strane riječkog brodogradilišta 3.Maj i Gradevinskog poduzeća Krk. Zbog ekstremno male konstruktivne visine, tehnologija izvođenja mostne konstrukcije bila je prilagođena za izradu u brodogradilištu u posebnim uvjetima . Čelična konstukcija mosta teška 149 tona nakon izrade, dopremljena je u jednom komadu morskim putem na lice mjesta pomoću teglenice koja je isprojektirana posebno za tu namjenu. Konstrukcija mosta položena na teglenicu se provukla ispod postojećih mostova na kanalu i montirala na ležajeve bez upotrebe dizalice po principu zakona o spojenim posudama i plime i oseke. Gotovo da je sve na mostu spoj kontradiktornosti, hi-tech izveden na low-tech nacin i obrnuto. I svi ostali elementi na mostu su izvedeni u posebnim radionicama. Ljevane staklene ploče koje su montirane u procjepu vertikala su izvedene u Rogaškoj slatini u Sloveniji, tikovi rukohvati su glodani u Samoboru, a Led rasvjeta spajana u Zagrebu, a zatim zaljevana u epoxidnu smolu u Karlovcu. Montažu svih aluminijskih elemenata i nerđajučih čelika, te staklenih elemenata je izvela tvrtka za specijalne radove u građevinarstvu Almes iz Rijeke. Gotovo da i nema betoniranja ili drugih tipičnih građevinarskih radova.

Most posjeduje daleko više Virilijevske estetike i filozofije virtualnog i brzine, nego li uobičajnih arhitektonsko - urbanističkih kanona. Modernost je ovdje mjera mosta. Arhitektura ovdje doista postaje sredstvo primanja i transmisije informacija. I to od početka stvaranja – kroz multidisciplinarnu suradnju i nadograđivanje jasne početne arhitektonske vizije, preko same gradnje – kroz vrlo različite involvirane “izvođače”, do njegove krajnje upotrebe - prolaznika, šetača ...