“We made us a temple of stones in the shape of the Universe,even as thou didst wear openly and I concealed.”
Liber VII, VI:2
U trećoj knjizi De Architettura, posvećenoj sakralnoj arhitekturi hramova, Vitruvije započinje izlaganje objašnjavajući proporcije ljudske figure kao model za arhitektonske proporcije. Problem tjela kao modela mjere, proteže se kroz cijelu povijest arhitekture, od Vitruvija preko renesanse do Corbu-a. Međutim, Le Corbusierov modulor, kao i Kieslerovo poimanje tijela opsesivno izraženo kroz njegovu Beskonačnu kuću (1960.) najavljuje radikalan obrat u poimanju problema. U današnjoj situaciji ekstremnih mogučnosti dislociranja u vremenu i prostoru zahvaljujući tehnologiji komunikacije, te praktički još neslućenim mogučnostima ekstenzije tijela (Man-Amplified), dolazi do pucanja concepta identiteta baziranog na nepromjenjivom i ogranićenom modelu idealnih ljudskih proporcija. Doživljaj odnosno poimanje ljudskog tijela mutira u odnosu tehnološke promjene koje iz sfere mehani
čkih proteza (automobili, prva robotika) iz doba industrijske revolucije, prelaze u daleko softifisciraniju fazu amplificiranog tijela (nanotehnološka minijaturizacija, biotehnologija). Radikalna promjena odnosa prema tijelu kao gradivoj jedinici naše predođžbe Univerzuma, znači i radikalnu promjenu te prdođžbe. Povijest hramova povijet je predodžba o Univerzumu, povijest kozmologija. Kakav je danas taj odnos i koliko veze suvremene crkve građevine imaju sa svemirom Stephena Hawkinga i trebaju li je imati veliko je pitanje? Činjenica je da jurimo ka Baudrillardovom kraju povijesti u kojem možemo očekivati konačno dokidanje antropocentričnosti.Na koji način troje mladih arhitekata, u jednoj ne baš bogatoj zemlji, prepunoj problema nastalih kao posljedica ne tako davnog rata, u situaciji kad nedaleko žive ljudi koji su još uvijek bez krova nad glavom od istog tog rata, može odgovoriti na predhodno postavljeno pitanje o sakralnoj arhitekturi danas?
Svetište Gospe od Utočišta u Aljmašu autora Ive Berthon Gajšak, Mirka Buvinića i Maje Furlan Zimmermann spada u kategoriju hodočasnih crkava. Crkva kao mjesto hodočašća specifični je aspekt crkve koji postaje aktualan u srednjem vijeku. Hodočašće zamišljeno kao svojevrsno otkupljenje grijeha, simulacija je Kristovog križnog puta, svojevrsna terapija kroz prostor. Ovdje se ta ideja mučeništva stapa i s recentnom povješću, ratnim razaranjem u kojem je originalna crkva uništena potpuno, osim jednog njezinog ugla kojeg oni ostavljaju i ugrađuju u kompleks kao svojevrsni
mementum mori.Ideja je jasna, ovdje se hodočašće (žrtvovanje) završava Utočištem. Crkva kao IKONA. Ikonografska moč ovdje leži, baš kao i u gotici, u jednostavnoj činjenici savladavanja prirodnih zakona, u betonskom plaštu smotanom i podignutom ravno ka Bogu, u podu koji se savine u zid da bi postao strop koji se na kraju uspinje u nebo u impozantnoj konzoli od 30 m. Formalno jednostavna ali efektna gesta.
Iako estetikom u trendu nizozemskih MRVD-ovaca, funkcionalnost primjenjene estetike ovdje je očita. Okružje koje je više ruralno nego urbano, neodređeno u smislu odnosa planiranog-izgrađenog i prirodnog, naprosto zahtjeva fokus, jasan i pregnantan. Upravo to ta crkva i jest, znak u prostoru, jasan i čitljiv već s velike daljine, kao forma lako pamtljiv i upečatljiv (interesantna je župnikova ideja da se izrade male replike crkve i prodaju kao suvenir).
Banalnost forme ovdje je njezina vrlina, a jednostavnost izraza ovdje je njegova ekonomičnost. Arhetipsko kao snaga izražajnosti povjesnih crkava ovdje se koristi u formuliranju novog koda koji bi trebao reprezentirati sakralno. Gesta folderiranja plohe, koja je kod vjernika pročitana kao Gospin plašt, ili labud izronio iz Dunava, formulira čitanje druk
čijosti zgrade koje je nedostajalo Modernističkoj estetici sa svojim čistim kubusima lišenim značenja, savršeno razumljivim u svojoj ateističnosti.Crkva ima dvije komponente: mjesto zajedništva (među vjernicima) i mjesto sjedinjenja (s Bogom), što anticipira i ovaj projekt. Već spomenuto rurbano okružje, disperzirano i nekoherentno dobiva svoj urbani prostor, prostor sakralnog trga kao mjesta zajedništva. Trg je formiran nasipima koji u sebi uključuju prateće sadržaje, od ispovjedaonica za potrebe velikih hodočasničkih skupina, do sanitarija, od duhovnosti do efemerija. Interesantna je ta višestruka igra značenjem, nasip kao landscape element koji negira gradnju, nasip kao fortifikacija i prema rijeci i prema neprijatelju, konceptualno ruke koje obuhvaćaju crkvu. Podsvjesno reciklirana ideja Michelangelovog Sv. Petra ?
Mjesto sjedinjenja s Bogom, dakle sama crkva, teži jednostavnosti originalne koncepcije crkve kao zajednice (ecclesia - zajednica Kristova.). Podijeljena je u dva prostora, prostor sakristije i prostor samog svetišta, dvostruko kodiranim zidom (konstruktivni i funkcionalni – ispovijedaonica, niše za relikvije...). Samo svetište je jednobrodno, lišeno bilo kakvih elemenata koji bi narušavali izravnost kontakta s oltarom. Moram priznati da mi je žao što se odustalo od originalne ideje, što sam kroz razgovor s autorima doznao, da bočna strana crkve bude u staklu, što bi dalo vrlo interesantan odnos koji dvorište između crkve i servisnog krila – nasipa uvodi kao dodatni transcedentirajući srednji brod. Te učini još jedan pomak ka suvremenoj ne ortodoksnoj interpretaciji sakralnog prostora.
No vratimo se na početak. Čini se da je iz forme moguče iščitati prvrženost autora onom što se kurentno od strane kritike pokušava zvati liquid architecture. Upravo nositelji takovog oblikovanja pretendiraju na mjesto pravovjernih propovjednika današnje slike svijeta, današnje kozmologije. Međutim naša trojka, čini se, do forme dolazi intuitivno. Ona nije proizvod intelektualne manipulacije, već želje za suvremenom interpretacijom prostora. Za razliku od tvrde arhitekture suvremenih gradova oni posežu za tekućom površinom kao interfaceom između privatnog i javnog, kolektivnog i osobnog,prirodnog i izgrađenog, provincijalnog i planetarnog. Njihova je crkva smotana nit hodočasničkog puta. Da se poslužim Fremptonovom terminologijom earthwork je prešao u roofwork, a kako alkemičari kažu ... by working the soil, we cultivate the sky. Ploha ovdje jest rastočena u sve tri dimenzije Euklidovslog prostora i njezina nelinearnost smotana u sebe samu, pa zatim uzdignuta u nebo, traži Boga u Ne-Euklidovskom prostoru, ali čovjek još uvijek ostaje mjera. Od same veličine prostora crkve (svega 460 m2), do pažljivog struktuiranja oplošja i unutarnjeg strukturalnog zida. Za razliku od Greg Lynnovog ili Marcos Novakovog zavodljivog manipuliranja prostorom depersonaliziranim metodama algoritamskih manipulacija ovdje riječ o puno suzdržanijoj interpretaciji moderniteta u kojem živimo, koji se još uvijek nije odvojio od svoje antropocentričnosti, u kojem još uvijek žive obični, mali ljudi, sa svojim svakdašnjim molitvama upućenim Nebu.
Alan Kostrenčić d.i.a.
Zagreb, 08.03.2001.